„Ne mogu pričati o prirodi Crne Gore da ne spomenem bor muniku, stari primjerci koji su prisutni na većem broju planina. Moj sljedeći posjet Crnoj Gori će sigurno uključivati i posjet tim planinskim gorostasima jer svaki od njih je spomenik, meni osobno impresivniji od većine onih napravljenih ljudskom rukom“ kazao je ornitolog iz Hrvatske, Ivan Budinski, iz Udruge BIOM.
Tako Ivan Budinski, ornitolog iz Hrvatske, priča o prirodnim bogatstvima Crne Gore, nakon što je 2018. godine bio na istraživačkim kampovima za tetrijeba na Durmitoru, u Pivi, Šarnacima, Bjelasici, Prošćanskim planinama, te je tom prilikom posjetio više pjevališta.
„Na takvim mjestima, gdje pjeva više desetaka mužjaka, nisam nikada bio prije 2018. Iskreno, nisam ni znao da postoje tako velika pjevališta i nisam bio jedini. U istom istraživanju su sudjelovali ornitolozi iz više europskih država i ni oni nisu znali za tako velika pjevališta. Smatram da je glavni razlog tolikog broja, postojanje većih površina očuvanih starih šuma na odgovarajućim nadmorskim visinama, uglavnom od 1400 do 2000 m.“
I pored velikog broja pjevališta, Budinski upozorava da i dalje veliku prijetnju za tetrijeba predstavlja nestanak staništa.
„Nažalost, svjedočio sam i jednom uništavanju pjevališta zbog jake sječe šume na sjeveru Pivske planine. Tetrijeb je u Crnoj Gori zaštićena vrsta ali ta zaštita je mrtvo slovo na papiru ako se i dalje dopusti takva sječa u njegovim staništima.“
Očuvana ali prazna staništa
Kako kaže, Crna Gora još uvijek ima značajne površine očuvanih staništa, naročito planinskih šuma, prirodnih rijeka u dubokim kanjonima, prostranih planinskih travnjaka i raznih stjenovitih staništa.
„Naravno da postoje područja koja je čovjek već zauzeo ali to je posvuda tako jer čovjek ne može preživjeti bez uzgoja biljaka i životinja. To, ipak nije opravdanje za uništavanje područja koja se ne koriste. Koliko uspijevam pratiti, problem namjernog podmetanja požara je dosta izražen. To me dosta podsjeća na moj rodni kraj u primorskom dijelu Hrvatske gdje je paljenje bila tradicija kojom su se održavali pašnjaci za brojnu stoku bez koje ljudi tada nisu mogli preživjeti.“
Ta tradicija, govori Budinski, se toliko duboko ukorijenila da se čak i sada, kada na većini tih površina više nema stoke, i dalje podmeće vatra kao način održavaja pašnjaka i tako se uništava ovo malo starijih šuma koje su preostale u primorju.
„Mislim da je već iz ove jedne rečenice jasno koliko je takvo spaljivanje suprotno zdravom razumu. Veliki problem Crne Gore su i prazna staništa i nevjerojatno je koliko je na nekim, naizgled očuvanim i velikim planinama teško pronaći veće životinje (srne, divokoze, medvjede). Vidljivo je da su lokalne razlike velike i da su vezane uz razinu brige lokalnog stanovništva.“
Naveo je Durmitor i Orjen kao dva suprotna primjera.
„Orjen je planina koju sam posjetio više puta i moj stav je da nikada nisam vidio takvu paradoksalnu situaciju da na ogromnom prostoru divljine toliko teško možete pronaći neku veću divlju životinju. Jedini uzrok tome može biti masovni krivolov.“
Procjene brojnosti u Hrvatskoj diskutabilne za pojedine vrste
Baš kada je u pitanju stanje populacije većine vrsta divljači, u Crnoj Gori ne postoje precizni podaci što je diskutabilno posebno kod lovnih vrsta. Ivan kaže da je stanje u Hrvatskoj nešto bolje ali daleko od sistematičnog praćenja svih ili bar većine vrsta.
„Za neke lovne vrste (divokoza, jelen, medvjed) su podaci dosta kvalitetni i ne postoji neki veći sukob. Oko brojnosti vuka (koji je u Hrvatskoj strogo zaštićen ali se često namjerno ubija) su stalni sukobi. Procjene brojnosti lovnih vrsta ptica su također diskutabilne, naročiti za selice koje u Hrvatskoj samo zimuju i brojnost u Hrvatskoj im ovisi o uspjehu razmnožavanja na sjeveru Europe i jačini zime. Brojnosti nelovnih vrsta ptica su relativno dobro pokrivene dok su brojnosti sisara, naročito manjih vrsta, slabo poznate ali to je dijelom i zbog skrovitog načina života i fluktuacija kroz cijelu godinu.“
Takođe, poznato je da je u CG neka divljač istrijebljena, poput risa, a isto tako se zna da su divokoze rijetke. Budinski, koji se aktivno bavio i nekim sisarima, (risom, divokozom, dinarskom voluharicom..) kaže da za to postoji više razloga.
„Ris je prije više od stoljeća istrebljen na skoro cijelom Balkanu osim na tromeđi Albanije, Kosova i Makedonije. Tu i danas jedva opstaje mala populacija dok je u ris u Sloveniji, Hrvatskoj, i BiH porijeklom od jedinki reintroduciranih prije skoro 50 godina. Tako da ne mogu kriviti trenutno stanje zaštite prirode u Crnoj Gori za izostanak risa, jer se možda samo još nije uspio proširiti iz BiH ili Albanije i Kosova“
Za monitoring divokoze potrebno je izvježbano oko i upornost
Za divokozu kaže da je zbog svog ponašanja jako ugrožena krivolovom.
„Ugrožena je i u onim područjima gdje se krivolov uspijeva suzbiti (npr. šire područje Durmitora) je brojna, tamo gdje krivolov postoji u manjoj mjeri (npr. Prokletije i Komovi) je malobrojna, dok je na područjima gdje krivolova ima puno (Moračke planine, Orjen) skoro sasvim nestala ili opstaje samo u najnepristupačnijim područjima (npr. kanjon Mrtvice). U Hrvatskoj je divokoza bila skoro izumrla ali je reguliranje lova i unošenje u područja u kojima je nestala bilo izuzetno uspješno i njena je populacija već desetljećima u stalnom porastu. Naravno, u Hrvatskoj se divokoza sve to vrijeme i normalno lovi ali se pazi da se to radi na održivi način.“
Na pitanje koliko je teško pratiti divokoze, obzirom na njihovu ekologiju, Budinski kaže da je osnova svega upornost i izvježbano oko.
„Divokoze su u toplijem dijelu godine, kad su visoke planine lakše pristupačne, aktivne rano ujutru i predvečer. Detaljnim i dugotrajnim promatranjem dvogledom i durbinom moguće je uočiti značajan broj jedinki na padinama planina i kanjona. Divokoze se duže vrijeme zadržavaju na istom prostoru i spavaju na istim sigurnim stijenama ili špiljama što dodatno olakšava kartiranje i prebrojavanje. Ali, osnova svega je upornost i izvježbano oko, ne očekujte da ćete ih tek tako pronaći nakon površnog pregleda planine.“
Kako kaže, ponekad, kada pred sobom imate pogled na veliki prostor, trebate satima sjediti na istom mjestu i pažljivo pregledavati padine.
Bor i jedan tetrijeb...
„Sjećam se kada nas je lokalni poznavatelj tetrijebovih pjevališta jedno jutro, prije svitanja, poveo na pjevalište nedaleko od Žabljaka. Bilo je hladno, mi smo svi bili u jaknama a on je došao u majci kratkih rukava. Dovezli smo se automobilom do ruba pjevališta i, još u mraku, nam je pokazao na stablo bora uz samu šumsku cestu za koje je rekao da s njega pjeva jedan tetrijeb. I stvarno, tetrijeb je bio tu, iznad naših glava, upravo na tom boru.“
U sjećanju mu je ostala i jedna divokoza iz Kanjona Mrtvice…
„Sjećam se i mužjaka divokoze iz kanjona Mrtvice, visoko na stijenama koje sam pregledavao iz sela Velje Duboko. Tek sam naknadno saznao da je selo Velje Duboko crnogorski sinonim za zabit, daleko i izolirano mjesto gdje skoro nitko niti ne ide. Od mještanina sam saznao i da je to razlog što se tu održala pokoja divokoza, tko bi ih tu pokušao loviti…“
Ipak, kad pominje prirodu Crne Gore, ne može da ne spomene bor muniku.
„Ne mogu pričati o prirodi Crne Gore da ne spomenem bor muniku, stari primjerci koji su prisutni na većem broju planina. Moj sljedeći posjet Crnoj Gori će sigurno uključivati i posjet tim planinskim gorostasima jer svaki od njih je spomenik, meni osobno impresivniji od većine onih napravljenih ljudskom rukom“, zaključio je Budinski.
Jelena Vukašinović